Više od tri decenije nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, Bosna i Hercegovina i dalje se suočava s jednim od najsloženijih pitanja svog političkog sistema – kako istovremeno zaštititi prava konstitutivnih naroda i omogućiti svakom građaninu jednako pravo da bira i bude biran.
Ovo pitanje posljednjih godina nije ostalo samo predmet unutrašnjih političkih rasprava.
Na njega kontinuirano upozoravaju Evropski sud za ljudska prava, Vijeće Evrope i institucije Evropske unije, dok se ustavno uređenje BiH ponovo analizira i u međunarodnim medijima.
U centru problema nalazi se činjenica da dio građana Bosne i Hercegovine, zbog svoje etničke pripadnosti ili mjesta prebivališta, i dalje nema jednaku mogućnost kandidovanja za neke od najviših državnih funkcija.
Dejton je zaustavio rat, ali ostavio otvorena politička pitanja
Dejtonski mirovni sporazum iz 1995. godine zaustavio je rat i uspostavio današnju ustavnu strukturu Bosne i Hercegovine.
Aneks IV sporazuma predstavlja Ustav Bosne i Hercegovine.
Politički sistem izgrađen je oko podjele vlasti između tri konstitutivna naroda – Bošnjaka, Hrvata i Srba – uz dva entiteta, složenu strukturu institucija i posebne mehanizme zaštite kolektivnih interesa.
Takvo rješenje nastalo je u specifičnim okolnostima neposredno nakon rata.
Međutim, Evropski sud za ljudska prava kasnije je utvrdio da pojedini dijelovi tog sistema dovode do diskriminacije građana koji ne pripadaju jednom od tri konstitutivna naroda ili ne ispunjavaju kombinaciju uslova vezanih za etničku pripadnost i mjesto prebivališta.
Presuda iz 2009. još nije provedena
Najpoznatiji slučaj je Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine.
Dervo Sejdić, pripadnik romske zajednice, i Jakob Finci, pripadnik Jevrejske zajednice, obratili su se Evropskom sudu za ljudska prava jer prema postojećem ustavnom sistemu nisu mogli biti kandidati za Predsjedništvo BiH niti Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH.
Sud je 22. decembra 2009. utvrdio da je riječ o diskriminaciji.
U međuvremenu su donesene i druge presude koje se odnose na slične probleme, uključujući predmete Zornić, Pilav, Šlaku i Pudarić.
Uprkos tome, potrebne ustavne i zakonske promjene još nisu provedene.
Vijeće Evrope u Akcionom planu za Bosnu i Hercegovinu za period 2026–2029 navodi da je izvršenje grupe presuda Sejdić–Finci i dalje otvoreno pitanje.
Problem nije ograničen samo na nacionalne manjine
Iako su Sejdić i Finci najpoznatiji primjeri, pitanje je šire.
Evropski sud je u kasnijim predmetima utvrdio probleme i kada građani pripadaju jednom od konstitutivnih naroda, ali žive na teritoriji s koje prema postojećem sistemu ne mogu kandidovati „svog“ člana Predsjedništva.
Tako sistem ne pogađa samo Rome, Jevreje i druge nacionalne manjine.
Ograničenja se mogu odnositi i na građane koji se ne žele nacionalno izjasniti, kao i na pojedince čija kombinacija prebivališta i etničke pripadnosti ne odgovara postojećim izbornim pravilima.
Upravo zato se rasprava o ustavnim reformama ne može svesti samo na pitanje jednog naroda ili jedne političke stranke.
Evropska komisija ponovo traži reforme
Pitanje jednakih političkih prava direktno je povezano i s evropskim putem Bosne i Hercegovine.
Evropska komisija je u svom izvještaju za 2025. godinu navela da su potrebne ustavne reforme kako bi se osigurala politička jednakost i zabrana diskriminacije svih građana.
I prethodni izvještaji Evropske komisije tražili su usklađivanje Ustava i izbornog sistema s presudama Evropskog suda za ljudska prava.
To znači da provođenje presuda iz Strasbourga nije samo unutrašnje političko pitanje nego i dio obaveza koje BiH mora rješavati u procesu evropskih integracija.
Kolektivna ili individualna prava?
Upravo na ovom mjestu nastaje jedno od najvećih političkih neslaganja u zemlji.
Dio političkih stranaka, posebno onih koje naglašavaju koncept konstitutivnih naroda, smatra da buduća rješenja moraju osigurati njihovo „legitimno predstavljanje“ i spriječiti mogućnost da jedan narod dominantno bira predstavnike drugog.
Drugi politički akteri insistiraju na tome da svaki građanin mora imati jednako pravo kandidovanja i glasanja bez ograničenja zasnovanih na etničkoj pripadnosti.
Evropski sud za ljudska prava u presudama je naglasio potrebu uklanjanja diskriminacije.
Sud je još ranije zaključio da je u okolnostima neposredno nakon rata postojala posebna potreba za aranžmanima koji su osiguravali saglasnost konstitutivnih naroda, ali da se dugoročno mora izgraditi sistem u kojem svaki građanin ima pravo kandidovanja bez diskriminacije na osnovu etničkog identiteta.
Vjera i nacionalni identitet snažno se prepliću
Poseban sloj cijelog problema predstavlja odnos nacionalnog i vjerskog identiteta.
U Bosni i Hercegovini postoji snažna povezanost između nacionalne i vjerske pripadnosti: većina Bošnjaka pripada islamskoj, većina Srba pravoslavnoj, a većina Hrvata katoličkoj tradiciji.
Američki State Department godinama je u izvještajima o vjerskim slobodama ukazivao na to da se zbog snažne povezanosti etničkog i vjerskog identiteta diskriminacija ponekad teško može razdvojiti isključivo na nacionalnu ili vjersku osnovu.
Predstavnici vjerskih zajednica zbog toga imaju važnu ulogu u promovisanju međureligijskog dijaloga i pomirenja.
Ipak, promjena ustavnog i izbornog sistema nije u njihovoj nadležnosti.
Za to su potrebne odluke političkih institucija Bosne i Hercegovine.
Tri decenije nakon rata, dogovor još nije pronađen
Suština problema zato se nije značajno promijenila.
Dejtonski sporazum uspješno je ostvario svoj neposredni cilj – zaustavljanje rata i uspostavljanje institucionalnog sistema zemlje.
Ali više od 30 godina kasnije ostaje otvoreno pitanje kako taj sistem prilagoditi standardima ljudskih prava bez ugrožavanja mehanizama zaštite konstitutivnih naroda.
Bosna i Hercegovina ni 17 godina nakon presude Sejdić–Finci nije pronašla politički dogovor koji bi omogućio njeno potpuno provođenje.
Međunarodni interes nije isto što i zahtjev za „novi Dejton“
Ponovno interesovanje američkih i drugih međunarodnih medija za ovo pitanje ne treba automatski tumačiti kao najavu promjene Dejtonskog sporazuma.
Nema potvrđene odluke američke administracije kojom bi Washington zahtijevao otvaranje novog Dejtona ili nametanje novog ustavnog modela BiH.
Ono što jeste jasno jeste da problem diskriminacije u postojećem izbornom sistemu nije samo politička interpretacija.
Postoje pravosnažne presude Evropskog suda za ljudska prava koje Bosna i Hercegovina još nije provela, a Vijeće Evrope i Evropska komisija i dalje očekuju ustavne i izborne reforme.
Zato se, više od tri decenije nakon završetka rata, jedno od najvažnijih pitanja političke budućnosti Bosne i Hercegovine i dalje svodi na isto: kako izgraditi sistem koji će istovremeno štititi kolektivna prava naroda i osigurati jednaka politička prava svakom građaninu.






