Dok se nakon Općih izbora u Bosni i Hercegovini prave prve računice za formiranje parlamentarnih većina, ponovo se otvara pitanje političkih „preletača“ – izabranih zastupnika koji nakon izbora napuste stranku, promijene političku podršku ili počnu djelovati samostalno.
Takve promjene mogu imati veliki utjecaj posebno u parlamentima u kojima nekoliko glasova odlučuje ko će imati većinu.
Međutim, sama odluka zastupnika da napusti političku stranku nije nezakonita.
Izborni zakon Bosne i Hercegovine jasno propisuje da mandat pripada izabranom pojedincu, a ne političkoj stranci na čijoj je listi izabran.
Mandat ostaje zastupniku
Član 1.9 Izbornog zakona BiH navodi da mandat pripada izabranom nosiocu, a ne političkoj stranci, koaliciji ili listi nezavisnih kandidata koja ga je kandidovala.
Ako izabrani zastupnik tokom mandata napusti stranku s čije je liste izabran, postaje samostalni zastupnik.
Stranka mu zbog samog izlaska iz svojih redova ne može automatski oduzeti mandat.
Upravo zato su politički prelasci pravno mogući, čak i kada izazivaju nezadovoljstvo birača ili rukovodstva stranke.
Bakalar: CIK tu ne može intervenirati
Član Centralne izborne komisije BiH Željko Bakalar naglasio je da CIK nema mehanizam kojim bi mogao sankcionisati zastupnika samo zato što je promijenio političku pripadnost.
„To je pitanje političke korupcije i posao pravosudnog sistema. Mandat se, po članu 1.9 Izbornog zakona BiH, veže za pojedinca, a ne za stranku i tu CIK BiH ništa ne može poduzeti“, rekao je Bakalar.
Drugim riječima, odlazak iz stranke i promjena parlamentarne podrške nisu sami po sebi dokaz bilo kakvog krivičnog djela.
Situacija postaje drugačija ako postoje dokazi da je podrška promijenjena u zamjenu za novac, funkciju ili neku drugu nedozvoljenu korist.
Ožegović: Problem je politička trgovina
Damjan Ožegović iz Transparency Internationala BiH smatra da ovakve pojave ozbiljno narušavaju povjerenje birača.
Prema njegovoj ocjeni, problem neće nestati dok građani na izborima ne počnu kažnjavati i pojedince koji takve dogovore prihvataju i političke subjekte koji u njima učestvuju.
„Tih pojava će biti, mi smo takva politička kultura i dok birači ne počnu da kažnjavaju one koji se prodaju i političke subjekte koji u tome učestvuju, klima se vjerovatno neće promijeniti“, rekao je Ožegović.
Njegova ocjena odnosi se na političku odgovornost, dok bi eventualna krivična odgovornost morala biti dokazana u konkretnom slučaju.
Nije svaki „preletač“ korumpiran
Pravni ekspert Arben Murtezić upozorava upravo na tu razliku.
Prema njegovom stavu, promjena političke stranke nije sama po sebi suprotna demokratskim principima.
Kao historijski primjer naveo je Winstona Churchilla, koji je tokom političke karijere mijenjao stranačku pripadnost.
„Nije neobično da se mandat veže za pojedinca, kao ni da on u nekom trenutku odluči da promijeni ‘dres’. To je demokratska tekovina“, rekao je Murtezić.
Za njega je ključno pitanje motiv.
Ako zastupnik mijenja stranku zbog političkog neslaganja, ideoloških razloga ili drugačijeg pogleda na određeno pitanje, to se bitno razlikuje od situacije u kojoj bi promjena podrške bila rezultat lične finansijske ili druge nedozvoljene koristi.
Dokazivanje korupcije najveći problem
Murtezić upravo dokazivanje vidi kao jednu od najvećih prepreka.
Ukoliko bi se utvrdilo da je određeni zastupnik dobio novac ili drugu korist u zamjenu za podršku određenoj parlamentarnoj većini, takav slučaj mogao bi otvoriti pitanje političke korupcije i krivične odgovornosti.
Međutim, političke optužbe, medijski navodi ili sama činjenica da je neko promijenio stranku nisu dovoljni.
Potrebni su konkretni dokazi o nedozvoljenom dogovoru.
Zašto mandat nije vlasništvo stranke?
Princip slobodnog mandata postoji kako bi zastupnik mogao djelovati nezavisno od stranačkog rukovodstva.
I domaća sudska praksa član 1.9 Izbornog zakona tumači tako da mandat nije „stranačko vlasništvo“.
Ideja je da izabrani predstavnik mandat dobija od građana i da tokom njegovog trajanja ne mora slijepo slijediti odluke rukovodstva političke stranke.
To zastupniku ostavlja slobodu glasanja, ali istovremeno otvara prostor za kontroverzne političke transfere nakon izbora.
Ranije se tražilo da preletači gube mandate
U javnosti su se ranije pojavljivali prijedlozi prema kojima bi zastupniku mandat prestao kada dobrovoljno napusti političku stranku ili kada bude isključen iz nje.
Protivnici takvih rješenja upozoravali su da bi to zastupnike učinilo gotovo potpuno zavisnim od rukovodstva stranaka.
U tom slučaju stranački lideri mogli bi prijetnjom isključenja praktično kontrolisati mandat svakog zastupnika.
Zbog toga su kao alternativna rješenja spominjani drugačiji modeli finansiranja, pravila o zastupničkim klubovima ili strožiji mehanizmi za procesuiranje političke trgovine.
Posebno osjetljivo tokom formiranja vlasti
Pitanje političkih transfera postaje naročito važno neposredno nakon izbora.
U parlamentima gdje jednoj političkoj grupaciji nedostaje jedan ili dva glasa za većinu, odluka samo jednog zastupnika može promijeniti cijelu strukturu vlasti.
Upravo tada se najčešće pojavljuju optužbe o „kupovini zastupnika“, obećavanju funkcija ili drugim političkim dogovorima.
Međutim, pravno je potrebno razlikovati politički dogovor od nedozvoljene trgovine utjecajem ili korupcije.
Konačnu riječ imaju pravosudne institucije
CIK može odlučivati o mandatima u slučajevima koje Izborni zakon izričito propisuje, ali ne može nekome oduzeti mandat samo zato što je napustio stranku.
Ako postoje osnovi sumnje da je iza promjene političke podrške stajala nedozvoljena korist, takvim slučajem moraju se baviti tužilaštva i sudovi.
Zato će pitanje „preletača“ vjerovatno ponovo biti jedna od važnih tema tokom formiranja novih vlasti u BiH.
Politički prelazak ostaje dozvoljen, ali granica između slobodnog političkog mandata i korupcije nalazi se u motivu i dokazima o eventualnoj protivusluzi.
Dok takvih dokaza nema, prelazak u drugi politički blok može biti predmet političke kritike, ali se ne može automatski predstavljati kao krivično djelo.
